Evo jednog kolumna style posta. Razmišljala sam dugo što bih vam napisala, a da je smisleno i korisno. Ne želim da ovaj blog bude samo šminka, šminka i šminka. Želim da zbilja pomogne nekome tko će se naći u sličnoj situaciji. 

U ovom postu ću s vama podijeliti svoje osnovnoškolsko/srednjoškolsko iskustvo koje je obilježilo moje školovanje. U nadi da će ovaj post pomoći nekome od vas, krenimo.

Nikada nisam bila jedna od onih koja je patila od akni i većih kožnih problema. Pubertet je zbilja prošao glatko za mene, na čemu sam dan danas vrlo zahvalna. Međutim, znači li to da ja kao tinejdžerica nisam imala apsolutno nikakvih problema sa kožom? Ne baš. Moji problemi su se očitovali na jednoj drugoj razini, što ću kasnije i sama shvatiti. 

Još od djetinjstva sam bila vrlo povučeno i tiho dijete. Mnoge stvari su me plašile, mnogih stvari sam se bojala i o mnogo toga sam razmišljala. Možda i previše za svoju dob. Nisam imala akne, ali sam zato imala ekstremno, ekstremno crvene obraze. Ne pričam o slatkom prirodnom rumenilu na obrašćićima, pričam o bordo, tamnoj, žarkoj crvenoj boji na obrazima. Samo na obrazima. Možete li to zamisliti? Neki klaun style :) Nisam shvaćala odakle to dolazi, zašto dolazi, samo sam znala da je tu, da ne odlazi i da svi gledaju samo u to, barem sam ja tako mislila. Godinama sam se bezuspješno borila protiv crvenila koje me ponekad znalo peći do razine neugode. Borila sam se raznim kremama, preparatima, hladnim oblozima, umirujućim pripravcima.... Doslovno bih se budila usred noći i močila komadiće toalet papira i lijepila ih na obraze u nadi da će ujutro crvenilo nestati. Ali ništa nije dugoročno  pomoglo. 

U školi je bilo najgore. Iako mi nikada nitko nije spmenuo tu moju "manu", nitko se nije rugao, ma, mislim da nitko nije niti primjećivao. Ali ja sam itekako bila svijesna svojih obraza. I itekako sam mislila da me svi gledaju pogrdno. I nije mi bilo ugodno. I bila sam još više povučena i sramežljiva. Sjećam se da mi je sestra preporučila jednu kremu od Vichy-ja koja je bila jedino što mi je uspjelo barem neko kratko vrijeme ublažiti crvenilo. Ali opet, ništa dugoročno. Kako bih izbjegla "ružne poglede" u školi, otkrila sam puder. Slučajno, u torbici svoje sestre. Gle! Ovo je nešto što prekriva, hajmo probati! Naravno, puder je bilo apsolutno presvjetao za moju kožu, ali je prekrio crvenilo! Barem malo. I tako dragi moji, hodala sam po školi sa dva bijela kruga na obrazima jer, hej, bolje dva bijela nego dva crvena! -.- Nikada neću zaboraviti dan kada smo se slikali u školi. Na slici gdje nas je dvadesetak vrlo jasno možete prepoznati mene i to po blješteća dva bijela kruga na obrazima. Eh. Bacila sam tu sliku. Nisam ju voljela.

Skratit ću priču. Obrazi su postajali sve crveniji, ja sve povučenija i nemirnija. Jedino moguće rješenje bio je posjet dermatologu. Ušla sam u ordinaciju gdje me dočekao simpatičan doktor,a prvo pitanje koje mi je postavio bilo je "Zašto ste dosli?". Zašto sam došla?? Pa zar on ne vidi? Kakav je to doktor. 

Napravili su nekoliko testova i zaključili kako je koža u izvanrednom stanju i kako ne postoji pravi fizički razlog za žarenjem obraza. Osim jednog. Nikada neću zaboraviti što mi je tada rekao: "Slobodno možeš kući, s tvojom kožom je sve u redu. Pokušaj se smiriti i opustiti. Nađi nešto što voliš, nemoj toliko brinuti. Vidjet ćeš da će se obrazi smiriti onoga dana kada se ti smiriš". 

I zbilja. Godinu dana nakon posjeta dermatologu, moji obrazi su postajali sve manje crveni, dok konačno dvije godine poslije nisu postali onako, slatko rumeni :) Problem nije bio u nečistoći kože, u bolesti kože, problem je bio u meni. Cijeli teret puberteta ja sam pokazivala kroz svoju kožu jer sam bila prepovučena da bih ga pokazala vani, ili da bih se opustila. Iz vlastitog iskustva vam mogu potvrditi. Onda kada niti jedna krema ne pomaže, kada svi antibitici otkažu poslušnost, kada mislite da jednostavno nema rješenja, pokušajte zaviriti duboko u sebe. Je li možda problem unutra? Pokazuje li vam vaša koža stanje vaše psihe? Pokušajte se opustiti, pokušajte naći neki hobi, jednostavno neki ispušni ventil. Svakome je u životu potreban ispušni ventil. Inače je zbilja moguće da sav teret života, sve što vam predstavlja nemir izbije u obliku akni ili crvenila. 

Naravno, ne tvrdim da je psiha jedini uzrok problema s kožom, tu je još mnogo čimbenika. Ovo je samo moje iskustvo i svaka koža je jedinstvena. Pitanje je bilo može li psiha utjecati na stanje kože. Moj odgovor? Apsolutno da. 

Imate li vi sličnih iskustava? Pišite mi :)

Inspirirana blagdanskim ugođajem i svime lijepim što prosinac nosi, nisam mogla ne primjetiti brojne statuse na društvenim mrežama. Vjerojatno ste iz naslova zaključili o čemu pričam. Novogodišnje odluke. Zašto ih donosimo, čemu  nam služe i jesu li nam zaista potrebne?

Započnimo s time da sam i sama do unatrag dvije godine donosila novogodišnje odluke i planove. Bili su to klasični prohtjevi poput, odreći ću se toga i toga, postignut ću to i to, pročitat ću to i to, napisat ću to i to. Znate, ono što i svake godine uporno govorimo sami sebi i nekako baš TA godina nikad ne dođe. Ali, zato ima sljedećih godina napretek za ponavljanje istih želja, zar ne?

Da skratimo priču, evo što ja mislim o novogodišnjim odlukama, odnosno što je meni moje iskustvo reklo. Možda i vas inspirira, ali nikako ne želim da ovo što ću napisati shvatite kao nekakvu moju potrebu za nametanjem mišljenja. Ovaj prostor i jest za RAZMJENU mišljenja ;) 

Protekla godina, 2016., bila je vjerojatno jedna od mojih najuspješnijih godina u životu. Jedna od onih presudnih u životu. Ona koja se mora dogoditi prije sazrijevanja i pretvaranja u pravu, samostalnu i neovisnu osobu. A to je oduvijek bio moj cilj. Biti samostalna, biti neovisna, biti ponosna sama na sebe. Mislim da kao žene nekako moramo težiti tome. Na bilo koji način, samo je važno da smo ponosne same na sebe. Nisam donijela nikakve odluke u novogodišnjj noći. Pustila sam godinu da me odnese ondje gdje želi, a ja ću izvući najbolje od nje. Jedini cilj je bilo - samostalnost i ponos.

Početkom godine, u veljači, završio je posljednji semestar na fakultetu i započeo apsolventski, diplomski semestar. Zašto je to važno? Pa zato jer je na mom fakultetu posljednji semestar rezerviran za pisanje i istraživanje kod kuće te formalnih predavanja više nema. To je za mene, osobu koja nije iz Rijeke, značilo povratak kući nakon dugih pet godina. I to je nešto čemu sam se podjednako veselila i zbog čega sam bila vrlo tužna. Ali bila sam spremna. 

U ožujku sam navršila punih 23 godine i spremno krenula u svojevrsni novi/stari početak u svome voljenom gradiću na moru. Istog trena sam upisala vozački.

U travnju sam bila odabrana za sudjelovanje na književnom natjecanju sa svojim pjesmama koje ću vam možda jednom prilikom pokazati ;)

U svibnju sam primila Rektorovu nagradu za izvrsnost. Krajem svibnja sam se sezonski zaposlila u restoranu i započela svoj stalni prihod.

U lipnju sam dobila svoju vozačku dozvolu. Istog mjeseca prešli smo 4000 sljedbenika na Facebook stranici.

U srpnju sam s odličnim uspjehom obranila svoj diplomski rad i službeno završila svoje visokoškolsko obrazovanje. Postala sam magistar primarnog obrazovanja.

U kolovozu sam položila dodatni ispit iz Engleskog jezika te time službeno dokazala svoje napredno poznavanje jezika. 

U rujnu sam prestala s radom u restoranu i započela svoj radni staž u osnovnoj školi i to kao samostalna učiteljica.

U listopadu sam se uselila u svoj predivni stan koji je označio niz novih spoznaja, učenja i sazrijevanje na jednoj potpuno drugoj razini.

U prosincu je bila promocija studenata Učiteljskog fakulteta na kojoj sam dobila diplomu s najvišom pohvalom te Dekanovu nagradu za najbolji uspjeh postignut tijekom studija. Istog mjeseca sam kupila svoj prvi autić svojim novcima i svojim radom.

Eto. Nisam planirala ovu godinu, nisam donosila odluke, ali sam osjećala da će biti važna za mene. I bila je. Bila je više nego što sam mogla poželjeti i zamisliti. Vjerujte mi, ne prođe niti jedan dan da se ne sjetim svega i da nisam zahvalna na svemu što se dogodilo. Trudila sam se, imala sam cilj i ulovila sam svaku priliku koja mi se otvorila. Eto, možda ne vjerujem u donošenje novogodišnjih odluka, ali zato čvrsto vjerujem u trud, rad i zahvalnost.

U nadi da će vas moja priča inspirirati, 

voli vas i pozdravljavaša Marija :*