Zašto je ova bila jedna od najvažnijih godina u mome životu? | Marija Nicole

Inspirirana blagdanskim ugođajem i svime lijepim što prosinac nosi, nisam mogla ne primjetiti brojne statuse na društvenim mrežama. Vjerojatno ste iz naslova zaključili o čemu pričam. Novogodišnje odluke. Zašto ih donosimo, čemu  nam služe i jesu li nam zaista potrebne?

Započnimo s time da sam i sama do unatrag dvije godine donosila novogodišnje odluke i planove. Bili su to klasični prohtjevi poput, odreći ću se toga i toga, postignut ću to i to, pročitat ću to i to, napisat ću to i to. Znate, ono što i svake godine uporno govorimo sami sebi i nekako baš TA godina nikad ne dođe. Ali, zato ima sljedećih godina napretek za ponavljanje istih želja, zar ne?

Da skratimo priču, evo što ja mislim o novogodišnjim odlukama, odnosno što je meni moje iskustvo reklo. Možda i vas inspirira, ali nikako ne želim da ovo što ću napisati shvatite kao nekakvu moju potrebu za nametanjem mišljenja. Ovaj prostor i jest za RAZMJENU mišljenja ;) 

Protekla godina, 2016., bila je vjerojatno jedna od mojih najuspješnijih godina u životu. Jedna od onih presudnih u životu. Ona koja se mora dogoditi prije sazrijevanja i pretvaranja u pravu, samostalnu i neovisnu osobu. A to je oduvijek bio moj cilj. Biti samostalna, biti neovisna, biti ponosna sama na sebe. Mislim da kao žene nekako moramo težiti tome. Na bilo koji način, samo je važno da smo ponosne same na sebe. Nisam donijela nikakve odluke u novogodišnjj noći. Pustila sam godinu da me odnese ondje gdje želi, a ja ću izvući najbolje od nje. Jedini cilj je bilo - samostalnost i ponos.

Početkom godine, u veljači, završio je posljednji semestar na fakultetu i započeo apsolventski, diplomski semestar. Zašto je to važno? Pa zato jer je na mom fakultetu posljednji semestar rezerviran za pisanje i istraživanje kod kuće te formalnih predavanja više nema. To je za mene, osobu koja nije iz Rijeke, značilo povratak kući nakon dugih pet godina. I to je nešto čemu sam se podjednako veselila i zbog čega sam bila vrlo tužna. Ali bila sam spremna. 

U ožujku sam navršila punih 23 godine i spremno krenula u svojevrsni novi/stari početak u svome voljenom gradiću na moru. Istog trena sam upisala vozački.

U travnju sam bila odabrana za sudjelovanje na književnom natjecanju sa svojim pjesmama koje ću vam možda jednom prilikom pokazati ;)

U svibnju sam primila Rektorovu nagradu za izvrsnost. Krajem svibnja sam se sezonski zaposlila u restoranu i započela svoj stalni prihod.

U lipnju sam dobila svoju vozačku dozvolu. Istog mjeseca prešli smo 4000 sljedbenika na Facebook stranici.

U srpnju sam s odličnim uspjehom obranila svoj diplomski rad i službeno završila svoje visokoškolsko obrazovanje. Postala sam magistar primarnog obrazovanja.

U kolovozu sam položila dodatni ispit iz Engleskog jezika te time službeno dokazala svoje napredno poznavanje jezika. 

U rujnu sam prestala s radom u restoranu i započela svoj radni staž u osnovnoj školi i to kao samostalna učiteljica.

U listopadu sam se uselila u svoj predivni stan koji je označio niz novih spoznaja, učenja i sazrijevanje na jednoj potpuno drugoj razini.

U prosincu je bila promocija studenata Učiteljskog fakulteta na kojoj sam dobila diplomu s najvišom pohvalom te Dekanovu nagradu za najbolji uspjeh postignut tijekom studija. Istog mjeseca sam kupila svoj prvi autić svojim novcima i svojim radom.

Eto. Nisam planirala ovu godinu, nisam donosila odluke, ali sam osjećala da će biti važna za mene. I bila je. Bila je više nego što sam mogla poželjeti i zamisliti. Vjerujte mi, ne prođe niti jedan dan da se ne sjetim svega i da nisam zahvalna na svemu što se dogodilo. Trudila sam se, imala sam cilj i ulovila sam svaku priliku koja mi se otvorila. Eto, možda ne vjerujem u donošenje novogodišnjih odluka, ali zato čvrsto vjerujem u trud, rad i zahvalnost.

U nadi da će vas moja priča inspirirati, 

voli vas i pozdravljavaša Marija :*