Evo jednog kolumna style posta. Razmišljala sam dugo što bih vam napisala, a da je smisleno i korisno. Ne želim da ovaj blog bude samo šminka, šminka i šminka. Želim da zbilja pomogne nekome tko će se naći u sličnoj situaciji.
U ovom postu ću s vama podijeliti svoje osnovnoškolsko/srednjoškolsko iskustvo koje je obilježilo moje školovanje. U nadi da će ovaj post pomoći nekome od vas, krenimo.
Nikada nisam bila jedna od onih koja je patila od akni i većih kožnih problema. Pubertet je zbilja prošao glatko za mene, na čemu sam dan danas vrlo zahvalna. Međutim, znači li to da ja kao tinejdžerica nisam imala apsolutno nikakvih problema sa kožom? Ne baš. Moji problemi su se očitovali na jednoj drugoj razini, što ću kasnije i sama shvatiti.
Još od djetinjstva sam bila vrlo povučeno i tiho dijete. Mnoge stvari su me plašile, mnogih stvari sam se bojala i o mnogo toga sam razmišljala. Možda i previše za svoju dob. Nisam imala akne, ali sam zato imala ekstremno, ekstremno crvene obraze. Ne pričam o slatkom prirodnom rumenilu na obrašćićima, pričam o bordo, tamnoj, žarkoj crvenoj boji na obrazima. Samo na obrazima. Možete li to zamisliti? Neki klaun style :) Nisam shvaćala odakle to dolazi, zašto dolazi, samo sam znala da je tu, da ne odlazi i da svi gledaju samo u to, barem sam ja tako mislila. Godinama sam se bezuspješno borila protiv crvenila koje me ponekad znalo peći do razine neugode. Borila sam se raznim kremama, preparatima, hladnim oblozima, umirujućim pripravcima.... Doslovno bih se budila usred noći i močila komadiće toalet papira i lijepila ih na obraze u nadi da će ujutro crvenilo nestati. Ali ništa nije dugoročno pomoglo.
U školi je bilo najgore. Iako mi nikada nitko nije spmenuo tu moju "manu", nitko se nije rugao, ma, mislim da nitko nije niti primjećivao. Ali ja sam itekako bila svijesna svojih obraza. I itekako sam mislila da me svi gledaju pogrdno. I nije mi bilo ugodno. I bila sam još više povučena i sramežljiva. Sjećam se da mi je sestra preporučila jednu kremu od Vichy-ja koja je bila jedino što mi je uspjelo barem neko kratko vrijeme ublažiti crvenilo. Ali opet, ništa dugoročno. Kako bih izbjegla "ružne poglede" u školi, otkrila sam puder. Slučajno, u torbici svoje sestre. Gle! Ovo je nešto što prekriva, hajmo probati! Naravno, puder je bilo apsolutno presvjetao za moju kožu, ali je prekrio crvenilo! Barem malo. I tako dragi moji, hodala sam po školi sa dva bijela kruga na obrazima jer, hej, bolje dva bijela nego dva crvena! -.- Nikada neću zaboraviti dan kada smo se slikali u školi. Na slici gdje nas je dvadesetak vrlo jasno možete prepoznati mene i to po blješteća dva bijela kruga na obrazima. Eh. Bacila sam tu sliku. Nisam ju voljela.
Skratit ću priču. Obrazi su postajali sve crveniji, ja sve povučenija i nemirnija. Jedino moguće rješenje bio je posjet dermatologu. Ušla sam u ordinaciju gdje me dočekao simpatičan doktor,a prvo pitanje koje mi je postavio bilo je "Zašto ste dosli?". Zašto sam došla?? Pa zar on ne vidi? Kakav je to doktor.
Napravili su nekoliko testova i zaključili kako je koža u izvanrednom stanju i kako ne postoji pravi fizički razlog za žarenjem obraza. Osim jednog. Nikada neću zaboraviti što mi je tada rekao: "Slobodno možeš kući, s tvojom kožom je sve u redu. Pokušaj se smiriti i opustiti. Nađi nešto što voliš, nemoj toliko brinuti. Vidjet ćeš da će se obrazi smiriti onoga dana kada se ti smiriš".
I zbilja. Godinu dana nakon posjeta dermatologu, moji obrazi su postajali sve manje crveni, dok konačno dvije godine poslije nisu postali onako, slatko rumeni :) Problem nije bio u nečistoći kože, u bolesti kože, problem je bio u meni. Cijeli teret puberteta ja sam pokazivala kroz svoju kožu jer sam bila prepovučena da bih ga pokazala vani, ili da bih se opustila. Iz vlastitog iskustva vam mogu potvrditi. Onda kada niti jedna krema ne pomaže, kada svi antibitici otkažu poslušnost, kada mislite da jednostavno nema rješenja, pokušajte zaviriti duboko u sebe. Je li možda problem unutra? Pokazuje li vam vaša koža stanje vaše psihe? Pokušajte se opustiti, pokušajte naći neki hobi, jednostavno neki ispušni ventil. Svakome je u životu potreban ispušni ventil. Inače je zbilja moguće da sav teret života, sve što vam predstavlja nemir izbije u obliku akni ili crvenila.
Naravno, ne tvrdim da je psiha jedini uzrok problema s kožom, tu je još mnogo čimbenika. Ovo je samo moje iskustvo i svaka koža je jedinstvena. Pitanje je bilo može li psiha utjecati na stanje kože. Moj odgovor? Apsolutno da.
Imate li vi sličnih iskustava? Pišite mi :)
Meni se dogodila takva stvar s aknama u srednjoj školi.. u isto vrijeme sam dobila poremećaj rada štitnjače, stres veliki imala zbog ispita i svega i to se rezultiralo i na licu. Baš sam imala puno prištića, crvenila, grozno. Pokušavala svačime liječiti, antibiotici, odlazila na skupe tretmane u zagreb, ali eto, trebalo se samo malo smiriti, kao što si i napisala :) fakultet mi je bio nekako mirniji nego srednja škola, baš sam opušteno išla kroz ovih 5 godina i lice mi se stvarno očistilo. razriješila sam neke stvari u glavi, sve je sjedalo na svoje mjesto a lice se čistilo :) i ja mislim da je dosta toga do psihe, na koju, srećom, možemo utjecati :)
OdgovoriIzbrišiMeni u stresnom razdoblju po licu (oko usta, brada i gdje je osjetljivija koža) izbiju sitni crveni pristici tj. atopični dermatitis. Ublaži ga kreme namjenjene za AD ali prođe tek kada se smirim i kad mi razdoblje stresa/napetosti prođe :)
OdgovoriIzbrišiAjme, ovo kao da mene opisuje.
OdgovoriIzbrišiGotovo sam uvijek rumena, a u stresnim situacijama, nakon fizičkog napora (bilo kakvog) i pri višim temperaturama isto poprimim finu burgundy boju.
I znam da će mnogi reći da su posljednja dva razloga sasvim normalna i vrijede za većinu ljudi. Što se fizičke aktivnosti tiče, da, i ja bih pomislila, rekla i nadala se istom. Ali ne znam u kakvim sam ja onda razredima bila kroz cijelu osnovnu i srednju školu pa i na faksu (jer smo prve dvije godine imali tjelesni), kada sam se jedino ja crvenjela (i znojila -.-), a svi drugi bili bijeli, eventualno maaaaalo zarumenjeni. Mrzila sam to! Što se tiče temperaturnih razlika, moram biti jasna: meni nije potrebno 30°C da bih promijenila boju. Nope. Meni je dovoljno da više nismo u minusu i da meni postane vruće, a onda i obrazi "dođu na svoje". No najviše se to očitovalo, naravno, u situacijama gdje sam bila izložena velikom stresu pa sam zato najcrvenija bila za vrijeme pisanja testova ili prije, tijekom i nakon usmenih izlaganja pred cijelim razredom ili skupinom.
Ja nisam pribjegla puderu kao mogućem rješenju. I prije nego je crvenilo postalo problem, koristila sam korektor za pokrivanje manjih prištića i gluposti. Onda sam počela koristiti korektor za gotovo cijelo lice. Razmazala bih ga po obrazima (xD) i tek bih se tad osjećala malo lakše, mada je crvenilo znalo biti toliko jako da je ponekad probijalo kroz slojeve korektora. :S Znam da to sve sad zvuči smiješno, ali je meni bilo (i dalje je) jako stresno i frustrirajuće.
Mama mi je od početka govorila da je to do psihe i kojekakvih mojih kompleksa. Nažalost, ja se nisam uspjela "smiriti". Dan danas (s 26 godina) imam problema sa crvenilom i sakrivam ga skoro svaki put kada trebam izaći iz kuće (više ne korektorom :D).
Ispričavam se što sam ja sad comment section iskoristila kao prostor za svoj kolumna style post. :D Malo sam se zanijela jer je tema "hit close to home", što bi se u engleskom reklo. Hvala što ste podijelili svoje iskustvo. Sviđa mi se ovakav tip postova! :)
Iskoristit ću ovu priliku za sudjelovanje u nagradnoj igri na fejsu i na kraj komentara dodati #danžena. Čini se da je i prigodno jer ovakvim postovima i pričama ženi pomaže, podržava i suosjeća za ženom. (Y)
Ajme, sad tek vidim koliki je komentar!
IzbrišiŽao mi je!! :(